Gušti su gušti – Veljača

Eto ti ga na! Još je jedan mjesec prohujao s vihorom, doslovno i figurativno u ovom slučaju! Ne kaže se zaludu da je veljača prevrtljivica. S obzirom da je 2016. prijestupna godina veljača dobiva još jedan dan za svoju prevrtljivost. No usprkos svemu i ovaj mjesec donosim listu stvari koje su mi život činile boljim. A kako sam ovaj mjesec dosta čitala to će uglavnom biti knjige. Neću vam prepričavati sadržaje knjiga, već ću staviti linkove na Goodreads ili Amazon, tako da tamo možete pročitat kratak sadržaj svega što vas zanima bez da ga ja masakriram ili nedajb[l]ože spojlam. 😀 Recenzije će više bit orijentirane na moj dojam i komentare, a znate kako već ide kad ja krenem o nečem pričat. Uzmite grickalice, piće po želji, udobno se smjestite i nastavite čitat.

Knjige

Corey, James S. A. 2011. Leviathan Wakes. Orbit. (e-knjiga) – prva knjiga iz znanstveno fantastičnog serijala Expanse. (Također i serijal zbog kojeg ćeš imat totalno drugačiji pogled na riječi ubiquitous (svudašnji), mendacious (lažljiv) i polyglottal (poliglotalno) 🙂 #DonkeyBalls) Prošli mjesec sam pisala kako me oduševila televizijska adaptacija ovog serijala, pa sam nakon što je prva sezona završila odlučila i pročitati književni predložak. Za sada sam pročitala samo prvu, jer sam u međuvremenu nabavila i neke druge knjige koje sam odavno htjela pročitat, a neke od njih ću prokomentirati u ovom tekstu. Ukoliko vam je ovaj tekst prvi susret s imenom ovog autora, James S. A. Corey je zapravo pseudonim, a knjigu (i cijeli serijal) su zajedničkim snagama napisali Daniel Abraham i Ty Franck.

Leviathan Wakes jedna od onih knjiga koje vraćaju znanost u znanstvenu fantastiku. Sad se vjerojatno pitate kog vraga ja pod tim mislim? SF (znanstvena fantastika je l’ te), kao i svi žanrovi, nije monolitan – ima podžanrova i varijacija u načinima pisanja koliko ima autora/autorica i čitatelja. Raznolikost je divna stvar, međutim u znanstvenoj fantastici se ponekad zna dogodit da autori zanemare neke osnovne znanstvene postulate na uštrb priče. Po meni je najbolji primjer toga Star Trek TOS – svaki puta kada Enterprise i njegova posada nabasaju na neki planet gravitacija je uvijek jednaka kao na Zemlji, sastav zraka je pogodan za disanje bez maske, gravitacija na brodu je uvijek ista… Zanemarivanje ovih faktora ne čini TOS lošom serijom ili manje SF-ovskom serijom, ali meni je bitno da se ti faktori uzmu u obzir i uvedu u priču jer pridonose uvjerljivosti iste. Recimo ako je na svemirskom brodu gravitacija uvijek konstantna u jednoj rečenici se može objasnit zašto je to tako i kolika je ta gravitacija. Ne treba pisat doktorsku disertaciju o tome, jer prosječnog čitatelja to ne zanima, dovoljna je jedna rečenica, maksimalno paragraf o tome da čitatelj shvati princip a ne da ga priliko čitanja/gledanja stalno kopka to pitanje a kako to da oni u svemiru ne plutaju kao astronauti u svemirskoj postaji? 🙂

Autori Leviathan Wakes su taj posao odradili vrhunski. U nekoliko rečenica su opisali kako funkcionira putovanje svemirskim brodovima između Zemlje, Marsa i asteroidnog pojasa, kako funkcionira gravitacija na svemirskim postajama u orbiti planeta ili mjeseca, kako iste dobivaju potrebne sirovine, te kako funkcionira međuplanetarna ekonomija i politika. Također su uzeli u obzir utjecaj gravitacije na ljudsko tijelo, što se najbolje vidi u opisu likova koji su rođeni i/ili žive na svemirskim postajama. Kosti su im lakše, viši su, mišići su im slabiji itd. Autori su uzeli i u obzir kulturu i jezik različitih naroda koji naseljavaju prostor u kojim se radnja odvija; mada se jezična strana bolje doživi u seriji jer čujete belter i vidite geste kojima komuniciraju, ali i u knjizi je to sasvim lijepo opisano. Svi spomenuti detalji su vješto utkani u priču, tako da ne odvlače pozornost od same radnje, već dodaju elemente za izgradnju svijeta i približavaju ga čitatelju.

Iako je cijeli zaplet knjige ispričan iz perspektive dva naratora (Holdena i Millera, za razliku od serije gdje imamo malo više perspektiva), prilikom čitanja Leviathan Wakes nisam se osjetila zakinutom jer ne vidim cijelu sliku, ili više dijelova cijele slagalice. Zapravo me je to razveselilo jer sam više pažnje mogla obratiti na detalje koje su pisci utkali u knjigu, a koje bi vjerojatno predvidjela jer bi se koncentrirala na veličinu space opere (jer Expanse u svojoj srži jest jedna velika intrigantno i izvrsno napisana space opera). S obzirom da je i vrapcima na grani očito da ne mogu dovoljno nahvalit ovu knjigu, 4 paragrafa zašto je super su sasvim dobra 😀 , preostaje mi samo da kažem da ako volite SF, space opere, ako vam se svidjela serija ne preostaje vam ništa drugo nego da nabavite svoj primjerak knjige, udobno se smjestite, isključite svijet i počnite čitat.

Older, Daniel José. 2015. Half-Resurrection Blues. Roc. (e-knjiga), ibid. 2016. Midnight Taxi Tango. Roc. (e-knjiga) – prva i druga knjiga Bone Street Rumba serijala. Ako volite urban fantasy s tračkom misterije i daškom detektivske fikcije ovo je serijal za vas. U Half-Resurrection Blues patimo radnju iz perspektivne glavnog lika, nemrtvog Portorikanca (da budem precizna pretpostavljaju da je Portorikanac) Carlosa Delacruza, agenta NYCD-a (New York Council of the Dead). Naš nemrtvi protagonist ne zna ništa o svojoj prošlosti, dok su sjećanja o njegovoj smrti poprilično nejasna i otprilike staju na: umro je bolnom i nasilnom smrću. Kao što sam spomenula u uvodu neću prepričavati radnju knjiga, ako vas to zanima, pogledajte linkove 😉 , želim skrenuti pozornosti na druge stvari zbog kojih su mi ove dvije knjige dospjele u favorite veljače.

Prva knjiga u serijalu je pisana u prvom licu i cijelu radnju pratimo iz perspektive glavnog lika. Kada autor/ica odabere ich-formu ograničava čitateljevo znanje na znanje naratora. Što može biti dobro ili loše ovisi o autoru; kao loš primjer odabira pripovijedanja u prvom licu jednine izdvojila bi cijeli Hunger Games serijal. Naratorica i glavna protagonistica je osoba koja, po vlastitom priznanju, nije tako dobra sa slaganjem rečenica i pripovijedanjem uopće, tako da taj serijal ima više rupa od ementalera. Međutim, pisanje u prvom licu može bit jako dobro kad autor/ica dobro odradi svoj posao, tako da ti popratni komentari glavnog naratora ili naratorice cijelu priču dignu na jednu skroz drugu razinu. U ovom slučaju, kao i kod Dresden Files serijala (jako dobar detektivski urban fantasy pisan u ich-formi), upotreba ich-forme je jako dobro izvedena, te čitatelj ne osjeća da je zakinut za neki podatak zbog ograničenosti pripovjedačevog znanja. Svjestan si da znaš samo ono što zna narator u određenom trenutku u knjizi, ali ovdje kao i kod Dresden Filesa narator je zanimljiv i duhovit, njegovi popratni komentari o ljudima, hipsterima, poslodavcima, životu općenito su dodatan začin dobroj priči, te pridonose da se čitatelj ne osjeća zakinuto s ovakvom ograničenom perspektivom.

Da budem potpuno iskrena iako mi je Half-Resurrection Blues bila zanimljiva knjiga s izvrsnim glavnim likom i odličnom radnjom, knjiga je zapravo iskočila od ostalih zbog jednog detalja na kraju knjige zbog kojeg je moj suspension of disbelief (moj vrlo loš prijevod ovog termina bi glasio obustava nevjerovanja) naglo prestao raditi svoj posao i ja sam bila WTF kako je ovo moguće?! Hoće li ovu nelogičnost pisac objasnit u nastavku? Hoćemo li dobit objašnjenje ili moram prihvatit da je to tako jer je eto tako stvoren svijet u knjizi? Deus vult itd. Kad bolje promislim da nije bilo tog detalja i dalje bi preporučila knjigu svima koji vole Dresden Files serijal, ali ovo ju je, kao i cijeli Bone Street Rumba serijal izdvojio iz mase. Što nas dovodi do druge knjige u kojoj sam se nadala odgovorima na svoja pitanja i dobila nešto potpuno drugačije i bolje.

U Midnight Taxi Tangu Older je promijenio perspektivnu ploču, te umjesto da cijelu radnju opet pripovijeda Carlos, ovaj put imamo dva dodatna naratora, točnije naratorice. Afroameričku tinejđericu Kiu koja radi u botanici Babe Eddia (još jedan jako kewl lik) i lezbejku Rezu čiji posao bi najbolje mogla opisati kao kombinaciju plaćenika, zaštitara, šofera i općenito Odstranjivača Neugodnih Zapreka (ako ste ikad čitali Willaimsov The War of the Flowers znat ćete na koga/što mislim). Uvođenjem novih naratorica i perspektiva doprinijelo je zanimljivosti samog serijala, jer uz ono što je već prokušano i dobro čitatelju se otvaraju vrata novih pogleda na svijet. Prednost različitih glasova se očituje u sceni gdje Carlos daje Kiji nož kojim će se zaštitit od napada duhova, te ostaje začuđen kad ona isti odbije nosit u čizmi. Dok Carlos (a s njime i mi) imamo WTF šta je tebi reakciju, Kia strpljivo objašnjava da je ona Afroamerikanka koja ide u školu i da postoji vrlo velika vjerojatnost će je joj ili nož oduzet u školi ili će je policija u kvartu zaustaviti i pretražiti, pa ukoliko se to dogodi em će izgubit nož, em će završit u zatvoru, stoga nitko nije postigao ništa.

Cijeli serijal je izvrstan, ne samo zbog odlične priče, nego i zbog odabira glavnih i sporednih likova. Protagonisti koji čine okosnicu priče dolaze iz različitih društvenih miljea, nisu isključivo bijeli heteroseksualni muškarci; već u serijalu imamo zastupljene manjine, Afroamerikance, Portorikance, hetero i homoseksualce, ljude koji imaju različite prihode i razinu obrazovanja, te se ta raznolikost odražava u narativnoj strukturi. Ovo je jedan od onih serijala gdje priču konstruira onaj famozni Drugi kojeg često ne susrećemo u fantasy i SF žanru usprkos obilju raznolikih svemiraca i rasa. 🙂 Usput budi rečeno prilikom čitanja bilo koje knjige bilo kojeg žanra nije mi životno bitno je li glavni lik muškarac ili žena, kakve je boje kože, spolne orijentacije itd. Ako je lik dobro osmišljen i ako je priča dobra to stvarno nije bitno. Ali uvijek je osvježavajuće susresti se s drugim i drugačijim, te vidjeti svijet njihovim očima. Stoga palčevi gore za ovaj serijal kojeg vam više nego entuzijastično preporučujem da pročitate!

Ruff, Matt. 2016. Lovecraft Country. Harper. (e-knjiga) Od svih knjiga koje sam pročitala u veljači Lovecraft Country mi je najdraža i mislim da sam dodijala i B[l]ogu i Vragu i Twitteru, a možebitno i Faceu 😀 pričajući o tome ili bar citirajući nešto iz nje. Matt Ruff u ovoj knjizi spaja naizgled nespojivo: Lovecraftove užase i stvarnost života u Americi tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća kada su na snazi bili Jim Crow zakoni (skup zakona koji su nametali rasnu segregaciju na jugu SAD-a). Iskreno rečeno prilikom čitanja ne znaš što je gore: rasistička stvarnost 1950-ih ili Lovecraftova natprirodna kuća užasa s čudovištima (a kao bonus uz Lovecraftijanski horror dobijete i pripadajuća rasistička gledišta gospara Lovecrafta). Mada za čitanje ove knjige ne treba biti ljubitelj i poznavatelj Lovecraftovog lika i djela i opusa 🙂 (doduše bilo bi poželjno), niti povjesničar (poželjno, ali ne nužno), no neće biti na odmet znati što su to sundown towns ili da je The Safe Negro Travel Guide zapravo referenca na stvarnu knjigu The Negro Motorist Green Book.

Lovecraft Country je strukturirana kao zbirka kratkih priča, preciznije glavni narativ je podijeljen na nekoliko priča koje u glavni narativ povezuju likovi i tematika. Svako poglavlje – završena kratka priča je zapravo komadić slagalice koje treba umetnuti na svoje mjesto da bi se vidjela cijela slika. Glavni protagonisti knjige su Afroamerikanci i svako poglavlje knjige se fokusira na jednog protagonista, te nam donosi njegovu ili njenu priču. Dok Ruff otkriva svoje likove, opisujući njihovu povijest, želje, snove i svakodnevnicu segregirane Amerike 1950-ih godina, Lovecraftijanski horror i čudovišta se neprimjetno uvlače i stapaju sa svakodnevnicom dok više ne možeš razlikovat što te više plaši: izmišljena čudovišta koja su odjednom stvarna ili ljudska zloba koja je itekako stvarna i sveprisutna.

Uz sve to, na početku priče se postavlja zanimljivo pitanje: možemo li čitati, diviti se i voljeti djela autora ili autorica koji u svom privatnom životu, a možda čak i u svojim djelima izražavaju mržnju prema drugima? Nebitno jesu li ti drugi Afroamerikanci, Azijati, Latinoamerikanci, Srbi, Židovi, žene, homoseksualci, lezbejke itd. Možemo li voljeti djela a istodobno zanemariti razmišljanja i stavove osobe koja to piše?

“But stories are like people Atticus. Loving them doesn’t make them perfect. You try to cherish their virtues and overlook their flaws. The flaws are still there, though.”

“But you don’t get mad. Not like Pop does.”

“No, that’s true, I don’t get mad. Not at stories. They do disappoint me sometimes. Sometimes they stab me in the heart.”

Roberts, John Maddox. 2010. Hannibal’s Children. Spectrum Literary Agency, Inc. (e-knjiga), ibid. 2012. The Seven Hills. Spectrum Literary Agency, Inc. (e-knjiga) – prve dvije knjige u Hannibal’s Children serijalu. Volite povijest? Antičku povijest, a poglavito stare Rimljane? Što kažete na koncept alternativne povijesti? Ono što bi bilo kad bi bilo? Ako je odgovor na neko od ovih pitanja da ili naravno da da 😀 ovo je serijal za vas. Iako osobno nisam veliki ljubitelj antičke povijesti, a stari Rimljani su mi se popeli preko glave moram priznati da me zaintrigirao koncept serijala – što bi bilo da je Rim izgubio Punski rat protiv Hanibala. Kartaga pobjedonosna?! Katon Stariji se okreće u grobu! 😀

Roberts je inače poznat po svom povijesnom detektivskom serijalu SPQR i glavnom protagonistu istog serijala Deciju Ceciliju Metelu, a ako ste čitali nešto iz tog serijala i u ovome ćete naći nekoliko karakterističnih motiva/tema. Dobro nema antičkih ubojstava 🙂 ali Roberts i ovdje naglašava frakcije u Senatu, zatim likove koji su uvjereni republikanci, te uvodi karakterističnog Cezarovskog lika koji dok nije počeo voditi vojsku po Mediteranu nije bio baš nešto, ali sad je glavna faca. Jer što je Rim bez Cezara? 🙂 Zapravo mi je to jedina zamjerka u ovom serijalu koji je inače odličan, te zapravo vrlo realistično opisuje rimsku vojsku i njen način ratovanja, različite političke ustroje, kao i napetosti između starih i novih obitelji.

Političke intrige i dobro zamišljeni likovi koji te uspiju iznenaditi kad najmanje očekuješ su svakako plus, ali ono zbog čega je ovaj serijal iskočio među favorite mjeseca su zapravo Arhimedovci. Točnije Arhimedova škola u Aleksandriji koja je na poticaj jednog od protagonista knjige, rimskog veleposlanika u Egiptu Marka Kornelija Scipiona (potomka onog Scipiona Afričkog koji u ovom AU-u nije Afrički, al’ shvaćate gdje idem s ovim) počinju razvijati šaroliku plejadu strojeva: od antičke podmornice do da Vincievskog letećeg stroja. U drugoj knjizi čak dođemo do razvoja parnog stroja! Ako se ovaj serijal do kraja ne pretvori u antički steampunk AU ja ću bit ozbiljno razočarana. Zapravo kad malo bolje promislim zna li netko za nekakvu antičku steampunk AU knjigu? Ako znate napišite preporuku/e u komentarima. U svakom slučaju iako serijal nije dovršen, kraj druge knjige je otvoren, stoga naslućujem da bi moglo bit još knjiga u ovom serijalu kad ih Roberts napiše, toplo preporučam ovaj serijal. Ako ništa drugo natjerat će vas da odete u malo istraživanje jer će vas sigurno zanimat jesu li u antici stvarno mogli izmislit parni stroj i podmornicu. 🙂

Pa dragi štioče ako si dospio do ovdje možeš odahnuti od olakšanja i nagraditi se kockicom čokolade! 🙂 Ovo su samo neke od knjiga koje sam pročitala u ovom prevrtljivom mjesecu, koje su iskočile ili su bile dovoljno zanimljive da bi o njima mogla nešto napisati osim standardne fraze: „Knjiga je zanimljiva, pročitaj ako voliš to i to.“ Ako vas zanima što sam još to čitala u ovom mjesecu, a nije dospjelo u gornji popis, evo i tih knjiga.

Kelly, Lee. 2016. A Criminal Magic. Saga Press. (e-knjiga)

LaValle, Victor. 2016. The Ballad of Black Tom. Tor.com. (e-knjiga)