RSS

Pravo na empatiju

14 stu.

Na početku željela bih razjasniti neke stvari: ovaj tekst izražava moje mišljenje na reakcije jednog djela Internet populacije na reakcije drugog djela Internet populacije vezano za sinoćnju tragediju u Parizu. Nije mi namjera nikoga uvrijediti, mada sam sigurna da će se netko osjećati uvrijeđeno. Kao što rekoh u prethodnom postu 100 ljudi 100 guzica. Nije mi namjera nikoga uvrijediti, samo izraziti svoje refleksije na temu. Kao i uvijek svoja razmišljanja, razmatranja, reakcije možete ostaviti u komentarima.

U noći 13. studenog 2015. Pariz je postao poprište koordiniranog terorističkog napada. O detaljima spomenutog napada možete čitati na svim novinskih portalima, nije mi namjera ih prepričavati, niti o njima diskutirati. Vijest je zgrozila svijet i ubrzo su ljudi na društvenim mrežama počeli izražavati sućut narodu Francuske, te izražavati svoje reakcije na ovaj (možemo li se svi molim Vas složiti oko ovoga) užasan događaj.

No nije dugo trebalo da se osim izraza sućuti, tuge, potpore itd. na društvenim mrežama pojave i neki drugi glasovi. Tonovi sarkazma, optužbi, upiranja prstom, mjerenja tipa: zašto je ova tragedija značajnija od one tragedije… I naravno uvijek tradicionalnog za sve je ovo kriva Amerika/NATO/Zapad, da se nisu miješali gdje im nije mjesto ovo se ne bi dogodilo.

A sad duboko udahnimo i divimo se veličini ljudske zlobe i gluposti. Smrt svakog ljudskog bića je tragedija. Svaki put kada jedno ljudsko biće ubije drugo ljudsko biće zakažemo kao vrsta. Smrt je tragedija. Nebitno gdje se dogodi i u kojem obimu. Svako preminulo ljudsko biće je bilo nečiji otac, nečija majka, nečiji sin, nečija kćer, nečiji brat, nečija sestra, nečija unuka, nečiji unuk, nečiji muž, nečija žena, nečiji partner, nečija partnerica, nečiji prijatelj, nečija prijateljica, dečko, cura, ljubavnik, ljubavnica. Svako ljudsko biće je nekome nešto. Gubitak tog specifičnog ljudskog bića je tragedija. Gubitak je nemjerljiv. Ne možeš uzeti metar i reći moj gubitak je veći od tvog. Svaki gubitak je jednako važan, jednako bolan. Možda gubitak osobe A meni ne znači ništa, ali nekome znači sve. I obratno.

Osobe koje mjere važnost gubitka na temelju medijske eksponiranosti istog zamolila bi da duboko udahnu i zamisle kako bi se oni osjećali da je poginula osoba koja je njima važna. Bi li im bilo drago slušati kako netko umanjuje njihovu bol sarkastičnim komentarima jer je vijest o smrti te osobe medijski eksponiranija od smrti druge osobe? Grozote koje ljudi čine nad drugim ljudima se svakodnevno događaju diljem svijeta. Neke od tih grozota imaju veću medijsku popraćenost od drugih. Što ne znači da te druge, neeksponirane grozote nisu važne, nisu užasne i da ne trebamo izražavati empatiju i suosjećanje i sa žrtvama tih grozota. Naravno da trebamo.

Međutim trebamo li svakodnevno na društvenim mrežama izražavati naše zgražanje nad svakom tragedijom koja se dogodila u svijetu? Nad svakim gubitkom ljudskog života? Trebamo li za svakom grozotom staviti #PrayFor umetni ime. I ukoliko ne činimo isto imamo li onda pravo izražavati svoje emocije i empatiju kada se dogodi tragedija kao ova jučerašnja u Parizu ako javno ne izražavamo emocije za tragediju koja se događa u Siriji?

Kad smo to točno postali društvo sve ili ništa? Od kada je pravo na izražavanje žalosti za žrtvama jedne tragedije uvjetovano činjenicom da si izrazio žalost za žrtvama druge tragedije? Zar jedno uvjetuje drugo? Neki će ljudi na društvenim mrežama izraziti žalost i pokazati svoju empatiju kad god pročitaju o nekom tragičnom događaju u svijetu. Neki to nikad neće učiniti, a neki će to izraziti sporadično. Znači li to da nas nije briga? Znači li to da nismo osjetljivi na ono što se događa oko nas?

Ne nužno. Neki ljudi ne vole javne izljeve emocija po društvenim mrežama, neki nemaju ništa protiv toga. Nismo svi isti. Ne postoji mjera za izražavanje tragedije, svatko se nosi sa svojim emocijama, tugom, žalošću i boli na svoj način. I trebamo to poštovati koliko god se mi s tim načinom slažemo ili ne slažemo.

Nemojte biti osoba koja na izraz emocija neke druge osobe odgovara podrugljivo i sarkastično. Nemojte biti osoba koja mjeri veličinu tragedije i prikladnost odgovora na istu medijskom eksponiranosti ili neeksponiranosti iste. Nemojte osuđivati ljude koji izraze svoju empatiju i solidarnost na jedan događaj a šute na drugi. Možda šute jer ne znaju što reći, ne znaju kako iskazati svoje osjećaje… Možda šute jer se boje da će ih ljudi ismijati ili im se rugati što iskazuju svoje osjećaje…

Ne budite zlobni, ne budite zajedljivi kad se suočite s tragedijom. Ponekad je jednostavno bolje ne reći ništa, već samo šutke izraziti svoje suosjećanje s ljudskim gubitkom. Ne mjerite veličinu i značaj tragedije, veličinu i značaj smrti ljudskog bića, jer svi su ljudi nekome nešto, nekome su bitni. Ne ljutite se na ljude ako je odjek na jedan tragičan događaj veći od odjeka na drugi. Ljudi smo. Griješimo. No na pogrešku se može ukazati na puno ljepši i ugodniji način od rečenice tipa: „Kad se neko sranje dogodi na Zapadu svi plaču, a kad u Siriji tisuće umiru nitko ne trepne.“ Ne mjerite tragedije. To vas samo čini manjim i zajedljivim. Postoje i bolji načini da se na nešto svrati pozornost od ciničnog podrugivanja.

Oglasi
 
Komentiraj

Objavio dana 14/11/2015 u Osobno, Politika

 

Oznake: , , , , , , , ,

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

 
%d bloggers like this: