RSS

Povijest u umjetnosti

12 lis.

Post se neće baviti povijesti umjetnosti, a bogme nisam falila naslov 😛 ako ste na to pomislili. Jednostavno zadnjih nekoliko tjedana na mom čitalačkom repertoaru nalaze se romani koje književni kritičari i ostali ljubitelji svrstavanja stvari u određene žanrove nazivaju povijesnom fikcijom. Da preciziram čitam povijesne krimiće, još preciznije krimiće iz antičkog Rima. Kad bi mogla naći krimiće koje se događaju u antičkoj Grčkoj vjerojatno bi i njih čitala, zapravo ne vjerojatno nego sigurno. Jednostavno volim krimiće, dobro volim krimiće ako su dobro napisani (kao i sve knjige uostalom). S krimićima uvijek možeš radit dvije stvari: uživat u uzbuđenju čitanja i čekat kraj dok se otkrije počinitelj/ica zločina ili uživat u čitanju i pokušat pogodit počinitelja/icu prije kraja. Ponekad uspijem u ovom drugome, ponekad se i ne trudim, jednostavno uživam u čitanju.

Žanr povijesne fikcije je naprosto predivan, uz nužan uvjet da je dobro napisan. Uz dobru priču i zanimljive likove čitatelj ili gledatelj može nešto i naučit. Kao što sam već jednom pisala na blog.hr-u sve što znam o Rimskoj Republici naučila sam iz SPQR serijala Johna Maddoxa Robertsa. Tužno, ali istinito, znam. Prilikom predavanja na faksu smo nekako totalno preskočili razdoblje od braće Grahko do blaženog Augusta. Mislim došli smo mi do Augusta i laprdali o njemu koliko ti srce želi, ali preskočili smo dobar dio povijesti Rimske Republike. Avaj, stoga u pomoć dolaze povijesni krimići iz antičkog Rima. Povijesni krimići koje sam čitala pomogli su mi da neke stvari stavim u perspektivu, ali i da razmislim o nekim stvarima ili čak da neke povijesne činjenice sagledam iz drugog ugla. Dobar primjer bi bio roman Stevena Saylora Catilina’s Riddle čija se radnja zbiva za vrijeme famozne Katalinine urote u Rimu. Ovom romanu šarm daje vječna sumnja u pogledu Kataline i njegove urote. Između ostalih zanimljivih događaja kroz roman se provlači pitanje Katalinine uloge u uroti. Je li on zbilja kovao urotu protiv Republike ili su ga njegovi neprijatelji natjerali da povuče određene poteze koji će biti protumačeni na određen način? Iako Catalina’s Riddle spada u žanr krimića, a svi znamo da se u krimićima na kraju uvijek razriješi misteriji, on ne nudi rješenje na ovo pitanje. Ostaje samo sumnja.

Romani s povijesnom tematikom nisu povijesni udžbenici, ma koliko god zanimljivi bili. Doduše ljudi koji su ih pisali istražili su razdoblje u kojem pišu zbog autentičnosti radnje, što ne znači da sve što čovjek pročita u takvom romanu mora bit točno. Isto vrijedi i za serije ili filmove povijesne tematike. Pisci prilagođavaju povijesne činjenice potrebi radnje i likovima, a sve to treba biti zanimljivo krajnjem korisniku: čitatelju ili gledatelju. Zgodan primjer prilagođavanja povijesnih događaja radnji možete pronaći kod spisateljice Diane Norman koja je pod pseudonimom Ariana Franklin napisala serijal vrhunskih krimića koji se zbivaju tijekom vladavine Henrika II Plantagenta u Engleskoj. Autorica je na kraju romana sama naglasila što je izmijenila za potrebe radnje.

Ali izmjene događaja i neodgovorena pitanja ne bi trebala obeshrabriti od čitanja ili gledanja povijesne fikcije. Dapače, mislim da bi te stvari trebale biti poticaj za istraživanje razdoblja u kojem se radnja odvija, naravno ako vam je sve to skupa bilo zanimljivo, a nije vam služilo da ubijete dosadu dok ste negdje čekali red (iz nekog razloga mi bolnice padaju na pamet 😛 ). No molim vas lijepo nemojte da vaše istraživanje počne i završi na Wikipediji. Kao što moji profesori na povijesti, a bogme i na engleskom, uporno govore Wikipedija nije najpouzdaniji izvor informacija, iako je mnogima prvi izvor. Na sveopću žalost i gnjavažu povjesničara nekima to ostaje i jedini izvor.

Zgoda koja lijepo ilustrira gornji problem je mail koji sam (uz hrpu drugih ljudi) nedavno primila. Sasvim je nebitno od koga sam dobila, a mislim da je nebitno i tko je originalni sastavljač i pošiljatelj tog maila. Mada mislim da bi bilo dobro znati autora ili autoricu da mu/joj objasnim neke stvari. Naime i zaime turska serija Sulejman Veličanstveni žari i pali Lijepom Našom, a kako čujem i susjednim nam državama. Ajde baš lijepo, nek’ ljudi gledaju nešto drugo osim Dnevnika i vijesti. Naravno svatko ima razlog zašto gleda tu seriju: nekome je super glavni glumac, nekome se svidjela radnja, netko voli scenografiju i kostimografiju (shvatite to kako vam je drago 😛 ), netko voli povijesnu tematiku serije… Uglavnom razlozi su razni. Meni je serija zanimljiva, a kako je povijesne tematike gledam. Uz to me zanima jezik, a kako se radnja zbiva na početku novog vijeka, a ja se profesionalno bavim tim razdobljem rekoh sama sebi ajde da i to pogledam.

Meni je savršeno jasno da je to serija koja je snimana u turskoj i naravno da je snimana s turske perspektive. To je jedna od zanimljivosti serije. Isto tako mi je kristalno jasno da se u svim serijama i filmovima povijesne tematike radnja prilagodi tako da ono što na kraju dođe do publike bude vizualno zanimljivo za gledatelja, a povijesnu točnost ili netočnost tko šiša. I to je dobro, jer povijesni film ili serija ima prvenstveno na umu zaradu, jer treba puno novaca za napravit nešto takvo, stoga se to na kraju svima mora isplatiti. E sad kad smo ustvrdili da smo svjesni svih činjenica kojih moramo biti svjesni krenimo na mail koji sam primila. Cilj tog maila je „osvijestiti“ hrvatske gledatelje o pravom stanju stvari tj. o onome što se zbilja dogodilo, jer Sulejman nije baš bio takva „dobrica“ kakvi ga ti „zli“ Turci prikazuju. I sve bi to bilo još podnošljivo da se u prilogu ne nalazi kopiran tekst s Wikipedije. I to netko pošalje povjesničaru.

Prva stvar koju će iole ozbiljan povjesničar doživjeti nakon čitanja tog maila je osip zbog Wikipedije. Druga stvar je osip zbog nepismenosti, ali to je očito kroničan problem u ovoj državi… Mene je nanervirala činjenica da me netko ide učiti „pravoj povijesnoj istini“ samo i isključivo jer gledam tu seriju. Dobro gledam Sulejmana, serija mi je zabavna, ubije mi uru vrimena do jeftine struje kad se odem istuširat. Isto tako sam mogla gledat Larin izbor (ne dao B[l]og većeg zla!), ponovno odgledat dvije sezone The Walking Dead ili gledat neki film. Mogla sam i pročitat 50-ak stranica neke knjige ili se bavit životom krajišnika. Štogod. Poanta jest da gledam seriju da me zabavi, a ne da me uči povijesti. Za to postoje povijesni udžbenici, enciklopedije, znanstveni radovi, članci, knjige, monografije… A ako želimo bit moderni ima i dokumentarnih filmova, što me podsjeća da moram odgledat onaj PBS-ov The Civil War kojeg opetovano odgađam iz nepoznatog razloga. Osim ako lijenost nije razlog. 🙂

Mislim da većina ljudi koja gleda tu seriju nije toliko naivna (nadam se) da sve ono što vidi na ekranu uzima zdravo za gotovo. Mada u kakvoj državi živim ne bi se čudila da je to istina. Bez obzira na sve ne trebam neke kvazi povjesničare koji nemaju pametnijeg posla nego učit ljude „pravoj i jedinoj povijesnoj istini“ kako je vidimo mi Hrvati. Takvim ja uobičajeno poručim da kupe život na e-bayu, čujem da je neko sniženje. Pustite ljude da uživaju, ionako svatko ima svojih problema koje žele zaboravit, a ako im serija Sulejman Veličanstveni pomaže u tome, pa mašala kako Turci kažu. Koga zanima to povijesno razdoblje i želi znati više naći će informacije, samo treba potražit.

Inače ako koga zanima nešto glede Osmanskog Carstva u čitaonici Sveučilišne knjižnice u Splitu u povijesnoj sekciji (mislim da je 4 ili 5 red polica od lifta, ne držite me za riječ) nalaze se dva sveska Historije Osmanske države i civilizacije (Osmanli devleti ve medeniyeti tarihi). Urednik je Ekmeleddin Ihsanoglu. Također u Sveučilišnoj se nalaze 3 sveska Historije Turskog carstva Josepha von Hammera, kojeg pokojni fra Josip Ante Soldo koristi u svojoj monografiji o Sinjskoj krajini u 17. i 18. stoljeću. Vjerojatno ima toga još, ali ovo su prva dva naslova kojih sam se sjetila, a relativno su lako dostupna. Pretpostavljam da u NSK ima još toga…

Povijesna fikcija je dobra jer potiče ljude da istražuju određena povijesna razdoblja. Zanima nas je li to stvarno tako bilo ili ne. Evo recimo mene baš kopkaju neke stvari o Cezaru, a on mi nije baš najomiljenija povijesna ličnost. Krivim traume iz nastave povijesti kroz godine. 😀 Valjda ću jednog dana naći vremena da se tome posvetim. I volje naravno. Dobro je što povijesne knjige/serije/filmovi potiču ljude na bavljenje poviješću ili barem na istraživanje određenog povijesnog razdoblja. Znanja nikad viška, a od viška znanja glava ne bi trebala boljeti. Mada nekad zbilja zna. 😀

Isto tako nije loše i da samo uživate u nekoj povijesnoj fikciji bez ulaženja u dublje povijesno istraživanje ako vas to ne zanima. Uostalom zašto knjiga, serija ili film povijesne tematike ne bi služila za zabavu i razbibrigu? Treba bit otvoren prema svemu i sve uzimati sa zrnom soli, ali dok god znate da nešto radite jer vas to veseli, krati vam dan, a ne škodi nikome, samo naprijed. Uživajte. Umjetnost je naposljetku tu da ljudi uživaju u njoj. Kritičari i moralizatori će uvijek biti tu bez obzira što smo radili.

Stvari koje zapamtimo ili naučimo iz povijesne fikcije ponekad znaju biti prava mala blaga. Ponekad promijene pogled na neki povijesni događaj, često razbiju predrasude, ponekad nas zapanje ili šokiraju. Koji god učinak povijesna fikcija imala dok god potiče na istraživanje, stimulira maštu i znatiželju o njoj mogu imati samo najbolje mišljenje. Navali narode jer znanje je moć! 🙂

Oglasi
 
8 komentara

Objavio dana 12/10/2012 u Književnost, Povijest

 

Oznake: , , , , ,

8 odgovora na “Povijest u umjetnosti

  1. Jas

    13/10/2012 at 09:25

    Ja sam za povijesne romane, pomažu nam da sve “šture” povijesne činjenice povežemo. Npr. u osnovnoj školi sam briljirala iz hrvatske povijesti zahvaljujući Zagorki :-)). Isto tako su mi romani o II. svjetskom ratu pomogli da prebolim muku NOB-e kojom su nas zasipali :-)).

     
    • Nessa

      13/10/2012 at 15:07

      Točno to 🙂 Povijest je puno zanimljivija tako, nego kad slušaš suhoparne činjenice. 🙂

       
  2. John Bez Terrae

    13/10/2012 at 12:51

    Da ti znaš otkad se ja kanim SPQR serijal početi čitati! A nikako da dođe na red, kad mi je “to-read” hrpa ogromna i neke stvari na njoj stoje već godinama… :S Ali hoću. Bio sam pročitao jedno 20ak strana prve knjige, kada sam je kupio ćaći nekom prigodom, i strašno mi se svidjela, ali eto…

    Općenito kada vidim negdje članak/mail/status koji počinje riječima “Prava istina…” narastu mi toliki rogovi da bi se najrogatija divokoza posramila preda mnom. :S AH. Vengo, Sulejmana ne gledam, “Onur” mi djeluje apsolutno nedobro u toj ulozi. Iz njega pršti 21. stoljeće, kako god ga okreneš, tako da mi uopće ne “leži”. Ali zna se dogoditi da ostavim neku tursku sapunjaru u pozadini i onda reagiram na način “aha!” svaki put kad čujem poznatu riječ. 😀 Recimo, nekidan je ženska tražila “jastuk” i tako to. 🙂 Fora mi je prepoznavati tone i tone “hrvatskih” riječi, riječi koje koristimo svaki dan… Eto meni tursnjare tomu služe 😀

     
    • Nessa

      13/10/2012 at 15:09

      Imam ti ja SPQR u .pdf-u, prvih 5 knjiga, pa ako hoćeš mailam ti ih. Ništa ti neće razvedrit tmurno popodne kao Decijevi sarkastični komentari na Cezara i blaženog Augusta 😀
      Pa normalno da sve sapunjare služe da pokupiš jezik 😀 To je moj glavni razlog gledanja turskih sapunjara. Tako ako ikad odem u ‘stambol znam reć dobar dan, laku noć, dobar tek, fala i koliko košta 😀

       
  3. neverin

    15/11/2012 at 18:04

    nema ništa protiv povijensih fikcija, mislim da je najbolje kada autor nadopuni svojom maštom događaj koji ne znamo između dva poznata i zapisana događaja. Ima zanimljivih povijesnih ličnosti koje bi volio vidjeti ekranizirane: Belisarius (vrsni strateg, drama sa ženom, Teodorina ljubomora, legendarno osljepljenje koje naredi Justinian), Thomas Müntzer (pravi reformator, njegova iskrena vizija kkao bi trebalo izgledati kršćanstvo, vrsta Matije Gubce koji se druži sa seljacima i radnicima a prezire plemiće i kler a ne ko onaj Luter), Hanibal (vječni rascjep između genjalnosti i okolnosti koja mu ne ide u prilog), Julijan Apostat… mislim da bi ti se svidio Waltari i njegovi povjesni romani. Čuo sam da je neki profesor koji predaje islamske znanosti u sarajevu digao svoj glas jer je Sulejman krivo prikazan. Bilo bi zanimljivo vidjeti život Piri Reisa, Marca Pola (mada bi ovdje bilo masu ith sranja između nas i talijana od mjesta boravka na dallje), Simenona bar Kochbe, Sertorija… ma imam ih masu koji me zanimaju.

     
    • Nessa

      15/11/2012 at 20:16

      Mislim da ti čak ima roman o Hanibalu. John Maddox Roberts je napisao roman Hannibal’s Children, sad nisam sigurna koliko se bavi Hanibalom, a koliko drugim stvarima. Uglavnom je AU u kojem su Kartažani osvojili Rim. Ako ga ikad nabavim proslijedit ću ga 🙂

       
  4. neverin

    18/11/2012 at 19:24

    e osim toga, pošto znaš da imam vlažne snove na Rim, mislim da bi super bilo napraviti ekranizaciju zadnjih sposobnih careva Costans, Flavio Ecije i Majorian..

     
    • Nessa

      19/11/2012 at 11:22

      A ništa moramo lobirat ekipu koja je radila Lude rimska careve da napravi dokumentarno-igrani film o tome 🙂

       

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

 
%d bloggers like this: