RSS

Osvrt na neke pročitane knjige ili pokušaj književne kritike

14 tra.

Poprilično dug naslov za sadržaj koji slijedi; a ono što slijedi je pokušaj književne kritike ili barem osvrt na pročitano. S hrpom spojlera. Što je uobičajeno za mene, jer očito nisam sposobna napisat nešto bez da spojlam to ljudima. Stoga ako ne volite spojere lijepo Vas molim da ne čitate dalje. Samo ćete se iznervirat jer ću najvjerojatnije otkrit nešto što niste htjeli znat i upropastit Vam čitanje. Eto sad kad sam lijepo upozorila ljude možemo krenut dalje s tekstom. No, ako trebate još par trenutaka samo dajte, ponašajte se kao da ste u svojoj kući. :-))))))

Prije nekoliko sati sam završila s čitanjem The Hunger Games trilogije Suzanne Collins. Iako su knjige bile zanimljive, nisu me pretjerano oduševile. Kad bi me netko upitao da ih ocijenim na skali od 1 do 5 (kao školske ocjene) cijela trilogija bi dobila ocjenu 3/4. Ima dobrih dijelova, ali ima i loših dijelova. Ne mogu se odlučit što prevladava. Možda moja najveća zamjerka je bezličnost likova; i to ne bezličnost u smislu da su likovi jednodimenzionalni, mada ima i toga, nego jednostavno u nikakvoj konekciji s njima. Jednostavno se nisam mogla uživjeti ili suživjeti s likovima. Jedini lik koji mi se od početka svidio i do kojega mi je bilo stalo jest Peeta Mellark – vitalni dio „ljubavnog trokuta“ u cijeloj priči. Od svih tih silnih likova, bilo dobrih, bilo loših jedino je on iskočio. Možda zbog nekog idealizma, želje da sačuva svoj identitet (kakav-takav) usprkos svemu… Kad razmislim po čemu sam ga izdvojila kao zanimljivog lika, tj. po čemu je meni iskočio iz hrpe ostalih ne mogu a da se ne nasmijem i napravim usporedbu sa glavnim protagonistom Takamijevog Battle Royalea. Nanahara Shuya – vječni idealist na početku knjige, a taj njegov idealizam mi je tako išao na živce. Sav taj optimizam i gledanje na sunčanu stranu života, želja za pobunom i promjenom društva u kojem živi… Mladenački entuzijazam i idealizam koji iritira moju ciničnu stranu i izmamljuje hrpu posprdno/ciničnih komentara na račun pa svega… I eto sad mi jedan lik postane drag upravo zbog onog što me kod drugog iritiralo. :-))))))

Ali iako se Hunger Games (kao trilogija) i Battle Royale bave sličnom tematikom rezultat je različit. Točnije rečeno efekt koji su imali na mene je različit. Doduše moram napomenuti da sam prije pročitala Battle Royale pa zbog toga nikako nisam mogla prestat uspoređivat knjige nakon što sam završila čitat. No krenimo od početka. Samu knjigu Battle Royale sam pročitala prije nekoliko mjeseci, mada je čučala na laptopu dobrih godinu dana. Nekako mi se nije dalo čitat kad sam pogledala film i pročitala mangu. Razlika između Battle Royale filma i mange je ogromna. Kad sam pogledala film nisam cijelu stvar mogla ozbiljno shvatit, cijelo vrijeme sam bila svjesna da je to film, da nije stvarno, da djeca koja padaju mrtva ko kapi kiše vani nisu stvarna. Zapravo smrti su mi bile smiješne (da, imam bizaran smisao za humor, ali mislim da su toga svi svjesni; a ako niste do sad bili… ja ne znam :p) i nestvarne. I bizarne. Često sam znala odmahivat glavom i govorit kako Japanci znaju napravit tako odličnu zabavu od ubijanja ljudi. Bizarno, smiješno i nestvarno. To je Battle Royale film, Kinji Fukasaku ili  ne Fukasaku. A onda sam nabavila mangu i počela je čitat na kompu. Bez prestanka, osim za wc pauzu. Neću pričat o ukočenosti i boli nakon x sati sjedenja i buljenja u ekran. Samo ću reći da se višestruko isplatilo. Ono što mi je u filmu bilo urnebesno smiješno i nerealno ovdje je postalo stvarno. Likovi su postali stvarni, bliski, odjednom sam se suživjela s njihovim sudbinama. Suosjećala sam s njima, mrzila sam ih, iritirali su me beskrajno, smijala sam se na neke doživljaje, željno sam iščekivala i otkrivala njihovu prošlost, sadašnjost i beskrajne mogućnosti koje su se na kraju svele na samo jedan tragičan kraj. Umirali su, a ja sam tugovala, ili se radovala ovisno o liku. A na kraju sam suosjećala čak i sa onim likovima koji se sam mrzila jer su stvarno bile odvratne osobe. Plakala sam. Osjećala sam. Bila sam puna emocija i na kraju prazna. Koshun Takami, autor knjige, je sam rekao da je manga bliža njegovoj viziji knjige nego filmska adaptacija. Od čitanja mange je prošlo godina, godina i po, ne sjećam se više. I eto prije mjesec, dva nađem vremena i počnem čitat knjigu iako sam oklijevala, jer k vragu zašto čitat kad već znam što će se dogodit. Svejedno sam čitala i opet doživjela emocionalnu katarzu. I osjećala sam se tako dobro dok sam čitala, tako živo jer je knjiga izazvala nešto u meni, sve te silne emocije. Plakala sam kad je jedan od mojih najdražih likova (Mimura Shinji ako koga zanima) umro, a tek kad Shogo na kraju svega umire sa cigaretom u ustima (Wild 7 ako me sjećanje ne vara) plakala sam ko kišna godina…

I to je ono što razlikuje ove dvije knjige – osjećaji, reakcije, likovi! U Battle Royaleu o svakom liku sam imala mišljenje, nešto sam osjećala prema njemu ili njoj. Bilo mi je žao kad su umrli, ili mi nije baš bilo žao, ali sve je imalo smisla, njihove smrti nisu bile besmislene. Sociološki, društveni i ini problemi su bili bolje obrađeni. Iako jedino što znamo o Velikoj Republici Istočne Azije jest da je totalitaran režim, a da se radnja odvija u alternativnom svijetu od našeg paralele sa Japanom 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća su očite. Svatko tko iole poznaje povijest tog dijela svijeta u tom razdoblju će ih bez problema uočiti i razumjeti, te na kraju bolje razumjeti knjigu i ispričanu priču. Doduše nigdje se direktno ne govori kako su stvari postale takve kakve jesu, ima napomena koje su ostavljene čitateljima da ih potaknu na razmišljanje o tome.

Iako sličnu situaciju imamo u The Hunger Games tj. totalitarni režim koji bira djecu između 12 i 18 godina da se natječu u svojevrsnim gladijatorskim igrama svake godine za kaznu zbog pobune koja se dogodila prije 70-ak godina. Ni ovdje prošlo stanje nije eksplicitno objašnjeno, ali valjda nije ni bitno (osim mojoj povjesničarskoj opsesiji koja me tjera da saznam kako smo došli od točke A do točke B) jer se fokusiramo na sadašnjost. Događaje nam pripovijeda glavna protagonistica priče Katniss Everdeen i cijela radnja je ispričana iz njenog ugla, nemamo drugih viđenja iste stvari. Ta činjenica sama po sebi ne mora nužno biti loša, ali u ovom slučaju meni jest. Meni je Katniss bezlična. U početku mi je bilo simpatično što je sarkastična, što nema iritantnu mladenačku ambiciju za promjenom svijeta (kao Shuya u početku knjige, ali kasnije kad je sazrio je bio jako kewl lik) i slična mladenačka čudesa, ali što je priča odmicala to mi je cura bila sve bezličnija. Jedina osobina za koju sam se mogla uhvatit i povezat je bila činjenica da je htjela spasit svoju mlađu sestru od igara. Ostalo vrijeme samo razmišlja kako će preživjet (pozitivna osobina, ali mi ne pomaže da se suživim s likom, niti da stvorim simpatije prema njoj) i tko će joj moć koristit u tom pogledu. Iako ostavlja dojam snažne i sposobne mlade žene, meni je naprosto bezlična. To je jedina riječ koju s njom uvijek asociram. Ne mogu reći da je manipulatorica, jer iako nekad naginje više prema Galeu, a nekad prema Peeti, zapravo se sve svodi na to da ona ne zna zapravo što želi. Jedino što zna je preživjeti, a sve ostalo, ono emotivno što je bitno u životu je jedna velika, pa recimo crna rupa. Osobno me takve osobe, osobe koje ne znaju što žele u životu i treba im bar jedno stoljeće ili dva da shvate što žele i gdje je pravi put užasno nerviraju. Nemojte me krivo shvatit, nije da ja donosim odluke na prečac, ali u većini slučajeva poznajem samu sebe, znam što želim i otprilike kuda bi htjela ići i ne treba mi stoljeće da donesem konačnu odluku. Neodlučnost me nervira. A Katniss je u emocionalnom pogledu neodlučna i čini mi se nekako hendikepirana. Kad napokon shvati što želi, ili što misli da želi… pa nastaje problem.

Njenog najboljeg prijatelja Galea, koji zatvara taj famozni „ljubavni trokut“, bi najbolje mogla opisati sa riječju hothead. Nema milosti prema Glavnom gradu jer oni nemaju milosti prema njemu i cijelo vrijeme žuga o tome kako je sve to nepravedno. Doduše ne ostaje sve to na žuganju, na kraju nešto i poduzme u tom pogledu, ali ni on mi ne iskače. Ni drugi likovi koji se pojavljuju, a do nekih od njih je Katniss jako stalo ne ostavljaju pretjeran dojam na mene. Ostim Peetae

Možebitna digresija: Ni Nanahara Shuya, ni Nakagawa Noriko jedini preživjeli iz Battle Royale u početku nisu ništa bolji. Shuya je idealist bez pokrića, on je sanjar i pjesnik. Noriko je zaljubljena u njega i to je u početku jedina kvaliteta koja je izdvaja iz mase. Neko vrijeme je to jedino što je opisuje. No, osim njene zaljubljenosti pomalo otkrivamo i druge njene osobine. Iako za razliku od Katniss nije borac, dapače pola romana Shogo i Shuya je štite od svega mogućeg, ipak na kraju ubije glavnog negativca. No nije to ono što sam htjela reć, za razliku od Katniss i njene borbe, Noriko se bori na drugi način. Ona je glas razuma, filozof, osoba koja ima poprilično solidan, zapravo vrhunski moralni kompas i zna usmjerit ljude u pravom smjeru i inspirirat ih (pomalo kao Peeta). I to je ono što ju izdvaja iz mase i čini ju predivnim likom, likom s kojim suosjećaš, za kojeg vežeš osjećaje. Bilo kakve osjećaje. Lik koji dirne nešto u tebi, bilo što. To je ono što nedostale u Hunger Games trilogiji!

Iako je trilogija dobro napisana, ima dobru priču, potkopavaju je loše „napravljeni“ likovi. Likovi s kojima ne suosjećam. Cijeli taj „ljubavni trokut“ je na klimavim nogama, jer iako dva muška lika Gale i Peeta svaki na svoj način vole Katniss, ona nema nekih velikih osjećaja prema njima. Čak mislim da je jednom ta cijela situacija opisana u stilu da će Katniss na kraju izabrati onog bez kojeg ne može preživjeti. U Darwinovskom smislu. Poprilično loš opis za glavnu protagonisticu koju bi čitateljstvo trebalo voljeti, suosjećati s njom etc. The Hunger Games, Catching Fire i Mockingjay su dobro napisane knjige, ali nisu vrhunske knjige. Battle Royale je s obzirom na tematiku vrhunski napisana knjiga. Možda da je nisam pročitala bi moj dojam o trilogiji bio bolji, možda bi mi se cijela priča više svidjela, ali kako je jesam pročitala i mislim da je bolja ne mogu (za sad) promijeniti mišljenje. I nije stvar u tome odakle je tko dobio inspiraciju i tko je koga kopirao (neki kritičari su rekli da Collinsino djelo poprilično sliči na Battle Royale), već je bitna obrada teme i likovi. Mada kod Takumia u početku svi likovi djeluju jednako, svi se u početku čine isti, veoma brzo se počinju diferencirati po svom karakteru, osobinama, osjećajima, akcijama koje poduzimaju ili ne poduzimaju. Kod Collins nemam tu različitost, to razdvajanje i izdvajanje, a cijela društvena kritika je preslaba. Nemam nikakvu pozadinu na koju bi se mogla oslonit, niti je ona u knjizi dana. Mislim na društvenu, socijalnu, ekonomsku etc. pozadinu koju imam u Battle Royale. U svakom slučaju knjige su solidne, lako se čitaju, pa slobodno posegnite za njima ako volite ovu vrstu žanra. Ili ako želite znat zašto su snimili film. :-)))) No preporučam da nakon čitanja pročitate i Battle Royale ako već niste. Iskreno me zanima hoćete li doći do istog zaključka kao i ja, ili ćete pak smatrati da je Battle Royale lošiji od The Hunting Games. U to ime nek’ književne debate započnu! 🙂

Oglasi
 
8 komentara

Objavio dana 14/04/2012 u Književnost

 

Oznake: , , ,

8 odgovora na “Osvrt na neke pročitane knjige ili pokušaj književne kritike

  1. Mario

    15/04/2012 at 01:01

    ovo sa Igrama gladi podsjeća na danak koji su atenjani slali Krećanima (ili Kretenima? 🙂 da nahrane Minotaura…

     
    • Nessa

      15/04/2012 at 13:08

      Pa autorica je izjavila da joj je to bila jedna od inspiracija za pisanje 🙂 samo nema labirinta 🙂

       
  2. Jas

    15/04/2012 at 07:47

    U TDČK jako hvale te knjige tako da sam čak došla u iskušenje :-)).
    Vidjet ćemo :-)).

     
    • Nessa

      15/04/2012 at 13:08

      A čuj, pročitaj, knjiga nije loša, možda ti se na kraju i svidi. 🙂

       
  3. John Bez Terrae

    17/04/2012 at 17:39

    I eto, nisam pročitao post dalje od upozorenja da ne čitam ako si ne želim spojlati 🙂 Jer ipak planiram pročitati nešto od toga svega…

     
  4. Nike

    01/05/2012 at 14:57

    Privikavam se na novu stranicu, ali kao što sam već napisala, glavno da nisi prestala s pisanjem poput nekih dobrih blogera koje sam pratila. I meni je pisanje svojevrsna psihoterapija i žao mi je da se češće njome tj. pisanjem ne koristim 🙂
    Znači imat ćemo na repertoaru i neke književne kritike, cool. U zaostatku sam s čitanjem planiranih knjiga, obaveze stišću sa svih strana, ali oaze, misaone se ne bismo smjeli odricati.

     
  5. Sherry Berry Žderry

    28/10/2012 at 19:33

    meni samo nikako nije bilo jasno u toj knjizi kako se oni nisu prije pobunili zbog ovakvih igara, njihov sustav vladanja mi je nelogičan, predsjednik Snow mi se čini nikako nesposoban za vladara i vrlo je slab negativac
    inače su meni najdraži likovi Finnnick i Foxface

     
    • Nessa

      29/10/2012 at 12:57

      Ima puno stvari koje su nejasne u cijeloj toj trilogiji, a ne samo to. 😛 A što se tiče najdražih likova čini mi se da likovi u cijeloj toj sagi nisu nešto definirani da bi čovjek mogao imat neke specijalne favorite. :-/

       

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

 
%d bloggers like this: